Zbog najavljene jake zime postoji ozbiljna opasnost za zdravlje i život hrvatskih beskućnika, upozorava pučki pravobranitelj Jurica Malčić, koji je poziv u pomoć uputio Anti Zvonimiru Golemu, državnom tajniku za zdravstvo, ali i svim županijama i gradonačelnicima Splita, Zagreba, Rijeke i Osijeka. U dopisu apelira na njih da zimi beskućnike zbrinu, osiguraju im potreban smještaj, hranu i toplu odjeću.
Prema službenim informacijama koje registriraju postojeće kapacitete deset prihvatilišta, u Hrvatskoj ima ‘mjesta’ za točno 309 beskućnika, a skloništa za njih imaju Split, Zadar, Rijeka, Karlovac, Osijek i Zagreb. No to nije dosta, jer ulica i udruge govore drugo: potrebe za smještajem dvostruko su veće, jer ulicama naših gradova luta najmanje 800 ljudi bez krova nad glavom.
Zakonska nedefiniranost
– U sredinama koje zimi nemaju dodatne programe za cjelodnevni boravak i noćenje beskućnika, svakako bi ih trebalo uvesti, a nužnu pomoć moguće je osigurati i za one beskućnike koji zbog svojevrsnog stila življenja ne žele prihvatiti smještaj u prihvatilištu ili u ustanovi socijalne skrbi − ističe ombudsman Malčić. Za njih bi, predlaže, jedinice lokalne samouprave trebale osigurati deke, tople napitke i obroke iz pokretne pučke kuhinje u dostavnom vozilu, ali i psiho-socijalnu pomoć preko volontera koji bi ih pokušali uvjeriti da je smještaj u prihvatilištu za njihovo dobro.
– Beskućnici su socijalno najosjetljivija kategorija ljudi koja zaslužuje našu brigu, no u Zakonu o socijalnoj skrbi nisu definirani kao korisnici, pa je u predstojećim izmjenama potrebno regulirati njihov status kako bi mogli steći zaštitu − upozorava pučki pravobranitelj. Trebalo bi propisati njihova prava, primjerice prihvat u sklonište, osnovne potrepštine, okupacijske aktivnosti, zdravstvene preglede kao i jednokratnu novčanu pomoć te mogućnost prijave prebivališta.
– Vodit ćemo se smjernicama pučkog pravobranitelja koje su nam velika pomoć. Već smo se sastali da bismo razmotrili načine kako pomoći i pružiti zaštitu beskućnicima od pretjerane hladnoće, ako dođe do ekstremno niskih temperatura − kaže Ante Zvonimir Golem, državni tajnik za zdravstvo. Resorno Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi propuste će ispraviti u novom Zakonu o socijalnoj skrbi, a kao nadležno tijelo planiraju se i aktivnije pozabaviti osiguranjem kvalitetnije skrbi za tu marginaliziranu skupinu građana.
Dubrovnik: Jedva hodam. Teško je. Preteško!Interesantno je kako te nitko ne dođe obići, vidjeti, kako nitko ne pita treba li ti što. Ništa. A ide zima, i kiše. Bit će teško… Tako, više za sebe nego za svekoliku javnost, zabrinuto vrteći glavom, govori 78-godišnji Mato Dobrašin, jedan od četrdesetak stanovnika dubrovačkoga privremenog prihvatilišta za beskućnike u oronulom nekadašnjem hotelu “Vis 2”. – Sam idem po kruh i hranu. Do prve trgovine je kilometar i pol, ali ja imam svoje pomagače – pokazuje nam dundo Mato na dvije svoje štake. Prije nekoliko godina imao je teški lom noge i od tada mu se život okrenuo naopako. Malu podstanarsku sobicu u Župi dubrovačkoj zamijenio je ulicom. – Bio sam vozač, radio sam u Njemačkoj, pa i ovdje, ali mirovina je mala. Tek 1200 kuna, a onda, taj lom. Sad je noga kraća četiri centimetra. Teško se krećem, ali odem po kruh – kazuje i dodaje kako je u proteklih šest godina spavao svugdje: u staroj bolnici, u Cavtatu, tri mjeseca na betonu na starom autobusnom kolodvoru. U prihvatilištu je oko godinu dana. – Teško je. Preteško! – sažima svoj put u osmom desetljeću života naš staloženi sugovornik koji uza sve nedaće ne zaboravlja biti dobar domaćin. – Sjedite, hoćete li popiti rakiju? – pita. U više nego skromnoj sobi krevet, štednjak. Tu kuha, jede, spava. Pitamo kako mu prolazi vrijeme, gleda li TV. – Ne radi mi televizija otkako su mijenjali signal. Nešto treba kupiti da opet radi… – kaže, očito misleći na pretvarač signala. – A kako se grijete zimi? – Eto tako. Dala mi ih je moja prijateljica ovdje iz prihvatilišta. Oprala ih je i donijela mi – pokazuje na dvije deke složene na krevetu. – Zamotam se u njih, zimi je hladno na ovom kauču. Peć nemam. Ni “puhalicu”. Sudbina Mata Dobrašina samo je jedna on mnogih koje bi mogle biti ispričane u dubrovačkom prihvatilištu, popunjenom do posljednje sobe. Tu je sada dvadesetak samaca i sedam obitelji. Grad plaća režije (instalacije su u raspadu, kažu stanari Visa 2), a po obroke stanari mogu u pučku kuhinju na suprotnoj strani Grada. Na odlasku susrećemo mladića. Moli nas da priči dodamo: – Napišite, da gradonačelnik Andro Vlahušić pročita: neka hitno osigura stanove za ljude koji ovdje žive s djecom! Ta djeca ovdje se svega nagledaju, i pijanstava, i lomljavine, i tuča… Najmlađe dijete ima samo jedanaest godina. Kakve će posljedice na njih ostaviti život ovdje?! |
Split: Prihvatilište za dušuKada su entuzijasti Udruge MoSt prije deset godina krenuli organizirati Prihvatilište za beskućnike u gradu pod Marjanom, nerijetko su nailazili na podsmijeh. Pitali su ih – čemu to, pa u Splitu se rijetko viđa čovjek da spava na kartonskim kutijama, nismo mi neki europski centar ili New York… No, sada se tek vidi koliko su bili napredni sa svojim idejama, jer u proteklom desetljeću pod njihovim krovom na Zlodrinoj poljani 510 je korisnika pronašlo sigurno prenoćište. U ovom trenutku u Splitu su četiri žene i 16 muškaraca bez krova nad glavom, bez doma, bez sigurnog i adekvatnog stanovanja. To je, kazuje nam Dado Lelas, voditelj Prihvatilišta, broj onih koji na Zlodrinoj 4 i u ženskom prihvatilištu na Mejašima provode noć. – Na listi čekanja nalazi se još pet imena, ali sigurni smo da je taj broj puno veći. Trebamo još, minimalno još 16 mjesta – kazuje nam Lelas. Pitamo gdje noće ljudi koji nisu uspjeli pronaći sklonište u prihvatilištu. Spavaju, doznajemo, po napuštenim, neregistriranim vozilima, koja potom premještaju s mjesta na mjesto, kako ih policija ne bi tjerala… Postoji i ruševna baraka preko puta Trgovačkog centra Joker u kojoj se smještaju. Snalaze se ljudi, kad ih život već nije mazio… Za sve njih Udruga MoSt skrbi, obilaze ih, donose im hranu, otvaraju im svoja vrata kako bi se siroti ljudi barem negdje imali istuširati. Tužne su to sudbine, govori nam Lelas, život je bio na razne načine okrutan prema njima. Sada je na nama da brinemo o svojim sugrađanima, jer – premda bi moglo zazvučati nevjerojatno – svakome se, bez obzira na znanje i imanje, može dogoditi isto. Ko bi gori, sad je doli, a ko doli – gori ustaje… |
Šibenik: Samo obrok u pučkoj kuhinjiPrenoćišta za beskućnike u Šibeniku nema iako je Biskupijski Caritas već dulje angažiran u pronalasku primjerenog prostora. Optimalno bi, po procjeni Miljenka Jukića, zamjenika ravnatelja te crkvene humanitarne institucije, bilo prenoćište u neposrednoj blizini pučke kuhinje s desetak ležajeva za muškarce, odnosno pet ležajeva za žene. – Ne bi se, u ovom slučaju, radilo o velikoj površini. Osim spavaćeg prostora, sadržavao bi sanitarni čvor i mali dnevni boravak. Svi s kojima smo kontaktirali radi toga, od Centra za socijalnu skrb, do Grada Šibenika i Šibensko-kninske županije, dijele naše razmišljanje, ali do operacionalizacije traženja još nije došlo – kaže Jukić. Inače, službene evidencije o broju osoba koje u Šibeniku žive doslovno na ulici nema. Broje se tek po obrocima izdanim u pučkoj kuhinji. Ne čudi jer je uglavnom riječ o ljudima bez valjanih osobnih dokumenata, stoga i bez ikakvih formalnih prava. Strogo uzevši, nemaju prava čak ni na taj obrok u pučkoj kuhinji u kojoj su, u usporedbi sa svim drugim institucijama, jedino dobrodošli. S papirima ili bez njih. |
Zadar: Kako se ugrijati u ruševini koja prokišnjava?Zadarski beskućnici okupljaju se u jednoj polusrušenoj i nagorenoj zgradi nekadašnje vojarne JNA na Voštarnici, koju uređuju kao dom. A on i jest jedini dom koji imaju. Ono što na prvi pogled izgleda kao gomila nereda i smeća, beskućnici su s pažnjom slagali danima. Nakon ručka u pučkoj kuhinji mogu boraviti u dnevnom boravku Caritasa od 16 do 19 sati, ali svi radije bježe u ruševinu preko puta, gdje hrane dva psa i nekoliko mačaka, te opušteno puše i piju vino kupljeno od zajedničkih priloga od po nekoliko kuna. – Svakodnevno je ovdje do desetak ljudi. Našli smo nešto materijala, pa smo još lani pregradili jedan kutak kako bismo ga toplinski izolirali. Stalno nešto dorađujemo. Idu sve hladniji dani, a mi nemamo kamo. Vidiš, uokolo su kreveti, pa se netko može i odmoriti. Imamo i neki stari špaher, pa ložimo drveni otpad koji svugdje nalazimo. Po noći nam je lako jer spavamo u prenoćištu Caritasa Zadarske nadbiskupije Sv. Vinko Paulski. Tamo se možemo tuširati i prije spavanja pogledati televiziju. Problem je izgubiti dan i ugrijati se u ruševini koja prokišnjava i gdje ste stalno na propuhu. No, već smo se navikli i dobro je dok nas nitko ne dira i ne tjera odavde. A iz ovakve jedne ruševne vojarne su nas već jednom potjerali – kaže Miro (57) iz Zenice. Nekad je imao kancelarijski posao u bosanskoj Elektri, ženu i dijete. U ratu je izgubio sve materijalno, a obitelj se raspala. Svatko je otišao na svoju stranu, a on je, eto, dospio u Zadar i ostao. Danas mu se život prije rata čini kao nečiji tuđi život, ali na to ne gleda s gorčinom. Razgovara pomalo sramežljivo s nama dok stoji ispred “zida” od stotina praznih trokilogramskih limenki iz obližnje Caritasove kuhinje u kojima su bili pelati, grašak ili gljive. Limenke su poslagane do stropa ispletenog od ribarskih mreža. U mrežama zapleteni razni ukrasi koje je netko jednom odbacio kao suvišno, smeće, danas pružaju iluziju doma Miru, jednom bivšem poslovođi iz riječkog brodogradilišta Viktor Lenac, “domskom” djetetu, pomorcu iz Bosne koji je jednom živio u Calcutti te petorici-šestorici drugih. Nekada su svi imali sasvim “obične” živote, a onda im je sudbina u jednom trenutku bizarno posložila karte i oni su, ne znaju ni sami kako, postali beskućnici. |
Hvala dobrim ljudimaKapacitet prenoćišta nije velik. Dvije su sobe muške s po šest ležaja i vlastitim sanitarnim čvorom. Prenoćište ima jednu žensku sobu s četiri ležaja i, također, vlastitim sanitarnim čvorom. – Caritas Zadarske nadbiskupije je uz podršku lokalne zajednice, Grada Zadra, Zadarske županije, donatora i dobrih ljudi, 1. listopada 2007. godine, uz blagoslov pokojnog nadbiskupa msgr. Ivana Prenđe, otvorio prenoćište Sv. Vinko Paulski. Prenoćište nije velikog kapaciteta, ali sretni smo da smo u ove tri godine osigurali krov nad glavom te obrok za 75 osoba: 9 žena i 66 muškaraca. Potrebno je istaknuti da je 8 korisnika, nažalost, na stalnom boravku u prenoćištu – kazao je ravnatelj zadarskog Caritasa don Ivica Jurišić prije desetak dana, na skupu o beskućnicima koji se održavao u Zadru. |
Krznarić: Neki će napraviti nepodopštinu ne bi li završili u zatvoru…To je hvalevrijedna i lijepa gesta pravobranitelja, kaže Josip Krznarić, predsjednik udruge “Zagrebački bokci”. Nažalost, s beskućnicima je ponekad vrlo teško i bojim se da novo prihvatilište u Mičevcu ove zime neće biti od velike pomoći. Zagrebački beskućnici nemaju kako doći do tako udaljenog prihvatilišta, a i inače beskućnici teško da će prevaliti put dalji od centra do Savskog mosta. Bez obzira koliko će ova zima biti hladna, mislim da će se većina ipak zadržati u gradu i snalaziti se kako zna. Neki će spavati po haustorima, a neki čak napraviti neku nepodopštinu kako bi završili u zatvoru. Beskućnici su u jednom specifičnom stanju – ne razmišljaju duže od jednoga dana unaprijed, većina je nažalost izgubila radne navike i, ako se dnevno snađu za jelo i cigarete, oni su zadovoljni, tako da mislim kako će se teško dati nagovoriti na odlazak u prihvatilište. Ako prihvatilište okupi samo 10 posto beskućnika ove zime, bit će to velik uspjeh. |
Obitelji se ne bi smjelo razdvajati
Obitelji s maloljetnom djecom koje su ostale bez stana ili kuće ili iz nekih drugih razloga završe na ulici, ne bi trebalo razdvajati, nego im osigurati socijalni stan. No danas se takve obitelji ipak razdvajaju i smještaju po prihvatilištima, a djeca preko centra za socijalnu skrb završavaju u domu ili u udomiteljskim obiteljima.
Donosi: slobodnadalmacija.hr