Epodstanar.com Sve informacije za podstanare na jednom mjestu!
Možda ova priča velikog čovjeka kojeg osobno poznajem potakne nas ostale podstanare da podignemo životne ciljeve.Ivo svoju životnu družicu upoznaje kao podstanar iznamljujući stan od njezina oca i godinama rada i truda postaje jedan od velikana hrvatske države!
Rođen 07.03.1929. god. u Ivanbegovini-Imotski od oca Mate i majke Ive. Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu, a gimnaziju u Imotskom, Sinju i Osijeku, gdje je i maturirao. Studij medicine završio je u Zagrebu, specijalizirao je anesteziologiju, te magistrirao na temu iz Urgentne medicine, nakon dvogodišnjeg postdiplomskog studija.
Radni vijek proveo je u Stanici hitne pomoći u Zagrebu, te na kirurškom odjelu bolnice «Merkur», gdje je stekao zvanje primariusa.
Od rane mladosti za trajanje prve i druge Jugoslavije, bio je tučen, maltretiran, zatvaran i diskriminiran.
Dragovoljac je Domovinskog rata, obnašao je dužnost koordinatora saniteta MUP-a s činom Višeg inspektora prve klase.
Početkom petog mjeseca 1994. godine poslan je u diplomatsku službu u tada otvoreni Hrvatski ured (kasnije Veleposlanstvo) u Beograd, gdje je proveo četiri godine i gdje je obnaša dužnost Savjetnika za humanitarne poslove. U tom razdoblju bio je i član Državne komisije za zatočene i nestale.
Nakon povratka iz Beograda daljnje tri godine proveo je u glavnom tajništvu HDZ-a kao tajnik za odnose s građanima. Sada je predsjednik Zajednice umirovljenika HDZ-a i član Središnjeg odbora stranke.
Priznanja:
– Spomenica Domovinskog rata
– Pohvala Predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana za doprinos u obrani Domovine, sudjelovanjem u stvaranju zdravstvene službe specijalnih postrojbi MUP-a i oružane sile Republike Hrvatske
– Spomen medalja Vukovar
– Povelja ratne bolnice Vukovar
– Zahvala Medicinskog fakulteta u Rijeci za usavršavanje u zbrinjavanju vitalno ugroženih ranjenika
– Zahvalnica Medicinskog fakulteta u Rijeci za aktivno sudjelovanje u ljetnoj školi ratne medicine u Rijeci 1993. god.
– Diploma Hrvatskog liječničkog zbora prigodom 125 obljetnice u znak priznanja za osobit doprinos itd.
– Odličje reda Danice Hrvatske s likom Katarine Zrinske
– Odličje reda Stjepana Radića
– Odličje reda Hrvatskog pletera
– Odličje reda Hrvatskog trolista
– «Ambasador mira» – priznanje međunarodne i međureligijske federacije za svjetski mir sa sjedištem u SAD-u.
Sadašnje funkcije:
– Član je Udruge liječnika dragovoljaca
– Član Paneuropske Unije
– Član predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva
– Član Matice Hrvatske
– Član Hrvatskog liječničkog zbora
SUSRET UZ OSAMDESETU OBLJETNICU ŽIVOTA – IVO KUJUNDŽIĆ
Dana 07.03.2009. godine navršilo se 80 godina od dana kada sam se rodio, u selu Ivanbegovini, župa Sv. Ante – Poljice, kotor Imotski.
Ja i žena Ljerka planirali smo tu obljetnicu proslaviti skromnije, u krugu obitelji, kod kuće. Međutim, naša djeca: Domagoj, Lelica-Ljerka i Trpimir, odlučiše da se to proslavi u širem sastavu – u restoranu Medvednica, kod Maksimira. Tamo se nađoše ne samo obitelji moje djece, već i brat Dragan sa svojima te obitelji dvojice sinova moga starijega pokojnoga brata Šime – Zvonimira i Damira. Došli su i drugi Kujundžići sa svojima, koji žive u Zagrebu i to sinovac prof. dr. Nikola Kujundžić, prof. dr. Milan Kujunžić – Ivan Kujundžić, kipar i drugi.
I na koncu, tom skupu su nazočili prijatelji i kumovi i to: dr. Zvonimir Marković, dr. Pavao Slavić, prof. dr. Ante Vukasović s gospođom prof. Nadom, te pater Rožmarić. Sveukupno između 50 i 60 osoba.
Kada sam pred večer sa ženom Ljerkom došao u „Medvednicu“ sve je bilo spremno. Tamburaški sastav s mojim unucima dočekao nas je s pjesmom – „Moj Ivane pobratime mio“ – što je izazvalo, već na početku erupciju dobrog raspoloženja.
Prije jela molitvu je predvodio pater Rožmarić spomenuvši naše dugo poznanstvo. Nakon jela uzeo je riječ moj dugogodišnji prijatelj i suputnik prof. dr. Ante Vukasović. Vidi prilog. Sadržaj njegovog izlaganja potvrdio je staru narodnu izreku, „da je čovjek bogat onoliko koliko ima prijatelja“, a to je kod nazočnih izazvalo emocije i dugotrajni pljesak.
Za dobro raspoloženje pobrinuli su se unuci s tamburašima, birajući pjesme, koje su dirale srce ili budile nacionalnu svijest. Nije izostala ni imoćanska ganga, koju je velemajstorski predvodio prof. dr. Milan Kujundžić.
Za mnoge – kako rekoše – to bijaše nezaboravna večer, a vlasnik „Medvednice“ i konobari potvrdiše riječima, „da tako što do sada nisu vidjeli“.
dr. Ivo Kujundžić
POZDRAVNO SLOVO
DRAGOM PRIJATELJU IVI KUJUNDŽIĆ
„Na muci se poznaju junaci“! kaže naš narod. Ta lijepa i mudra narodna izreka izvrsno pristaje uz 80-tu obljetnicu Ivina mukotrpna, ali hrabra i čestita života i 62-gu obljetnicu trajno postojane, vjerne i dosljedne povijesti našega prijateljstva.
RADOST SUSRETA
Doba neposredno nakon Drugog svjetskoga rata. Bili smo još dječaci. Ivo je pohađao realnu gimnaziju, a ja učiteljsku školu u Osijeku. Srbo-komunizam je slavio mržnjom zadojeni „krvavi pir“, a mi, skrivano u srcu i duši, bolno tugovali nad propašću hrvatske države i brutalnim masovnim pokoljima hrvatskog naroda – vojnih zarobljenika i civila – žena, djece i staraca.
Sreli smo se u, za nas južnjake, neobičnoj sredini. Upoznali se i razumjeli. Brzo je postignuto puno povjerenje, doživljena radost susreta.
MEĐUSOBNA ISPOVIJEDANJA
Ispovjedili smo se jedan drugome. Otkrivali tajne svoga života, bolna i tragična iskustva, spoznaje, doživljaje.
Ivo, ili imenjak Ante, kazao mi je da ga u rodnoj Ivanbegovini zovu Ante Zvečkov. S izrazima radosti i ponosa govorio je o roditeljima, ocu Mati – Zečku i majci Ivi – Vidri, kao siromašnim, ali okretnim i živahnim, marljivim i vrijednim osobama. Pričao je i o školovanju. Bio je odličan učenik pa su ga roditelji upisali u građansku školu. NDH je, 1941., u domoljubnom Imotskom otvorila realnu gimnaziju. Ivo je završio četiri niža razreda gimnazije. Oslobođen je polaganja male mature, jer je bio odlikaš.
ZLODJELA „OSLOBODITELJA“
Sjećao se kako su partizani i jugokomunističke vlasti pohapsile najuglednije Imoćane i streljali ih, među njima i ravnatelja gimnazije – prof. Petra Vrdoljaka. Nisu dopustili otvaranje viših razreda gimnazije u Imotskom. Da bi nastavili školovanje, imućniji učenici su otišli u Split i Zagreb, a siromašniji u Sinj. Ivo je u Sinju, u đačkom domu, jer nije imao sredstva za privatni smještaj. Tu je iskazao hrabrost, nacionalni ponos i doživio osvetničku mržnju „osloboditelja“.
Intenzivno se pripremao za polaganje šestog razreda gimnazije, a učenici Srbi iz Knina, Obrovca, Benkovca i Hrvati iz obitelji jugokomunističkih nazora – gromoglasno su pjevali Titu i Staljinu ponavljajući: „Oj Staljine zdravo, zdravo – sve što radiš imaš pravo“! Molio ih je da prestanu jer mora učiti a oni su grlato nastavljali slaviti Staljina. Prekipjelo mu je i kazao je: „Odite k vragu vi i Staljin“! Možda je i genijalan, ali je najveći tiranin kolega povijest zna“! Usto je kazao da partizanska vlast nije pravedna „jer su četnicima kokarde zamijenili crvenim zvijezdama, dali im i boračke penzije, a domobrane i ustaše su poubijali bez suda i zakona“. To ga je skupo koštalo.
Proglašen je „banditom“ i izbačen iz svih gimnazija u Jugoslaviji, jer je uvrijedio svijetli lik druga Staljina. Iz Sinja je ispraćen riječima: „Idi banditu, od danas si ti za nas građanski mrtav“. „Grijehe“ je okajao dvomjesečnim kulučenjem na izgradnji pruge Šamac – Sarajevo. Dobio je dobre karakteristike, otputovao u Osijek i upisao se u gimnaziju. Tu smo se sreli, jer su i mene 1944. siromaštvo, glad i smrtonosna komunistička opasnost otjerali iz mojih Kučića kod Omiša.
„FRAJERI“ I BATINAŠI
„Frajeri“ su bili politička opozicija. Nosili su hlače uskih nogavica, cipele debelih đonova u boji, kokot frizure, plesali su moderne zapadnjačke plesove. „Napredna omladina“ SKOJ-evci, partijci su ih progonili, batinali bez milosrđa, hvatali i zatvarali uz pomoć „narodne milicije“. „Frajera“ je bilo dosta u gimnaziji a vani bi ga dočekalo bezakonje. Shvatio sam težinu i opasnost položaja u komu se našao. A kako sam pohađao Učiteljsku školu, nisu me ubrajali u „Frajere“. Prijateljstvo je proradilo. Intervenirao sam. Prihvatio sam domaću zadaću da ga preodgojim. Nekako smo se zajedno izvukli. Naše prijateljstvo je ojačalo. Nešto smo i naučili. Maturirali smo 1950. Putovi su nam se razdvojili.
NIJE SVAKO ZLO ZA ZLO
Ivo je otišao na studij medicine u Zagreb, a ja na učiteljsko mjesto, odsluženje vojnog roka i već škol. god. 1951./52 stigao sam i ja u Zagreb, na studij pedagogije. Potražio sam jedinog znanca i prijatelja Ivu i našao ga u podstanarskoj sobi na početku Maksimirske ulice.
Ponovna radost susreta i njegova skrb oko moga smještaja i tajnog noćivanja. Ivo nije bio politički podoban za studenski dom. Morao je plaćati podstanarstvo. Ta žrtva je međutim, dala najbolje i najdraže plodove njegova života. Kći stanodavca postaja je njegova životna družica – u dobru i zlu. Ivo i danas često kaže: „Da bilo kada ponovno biram, izabrao bih svoju Ljerku“. A plodovi njihove ljubavi su Domagoj, Ljerka, Trpimir, njihove obitelji, unuci. Sve bi bilo drukčije, da nije morao u podstanare. Doista, nije svako zlo za zlo!
ROBIJANJE ZA DOMOLJUBLJE
Teror nad Hrvatima potakao je domoljubne studente na ilegalno djelovanje. Osnovali su „Hrvatski oslobodilački pokret“ Svrha: stvaranje samostalne i slobodne Hrvatske. Djelovao je na načelu tajnih trojki. Imao je ogranke u Osijeku, Karlovcu, Splitu i Sarajevu. Otkriven je nakon dvije godine. Neki članovi su uhićeni, neki pobjegli u inozemstvo a neki nikada nisu ni otkriveni. Nešto prije toga Ivo i Ljerka su Nadi i meni postali vjenčani kumovi.
U Zagrebu je suđeno dvanaestorici. Ivo je bio drugooptuženi. Osuđen je na tri godine stroge robije s prisilnim radom. Robijao je u Staroj Gradiški. Godinu dana je proveo u samici. On to naziva „Bosanskom mornaricom“.
Njegova vjerna Ljerka je čuvala njihovo obiteljsko gnijezdo, njegovala, podizala i odgajala njihova prvorođenca – Domagoja i zajedno s njim dočekala muža i oca pred tamnicom u Gradiški nakon izdržane kazne. Tom prigodom je upravitelj Srbin – Stevan Grbić pisao Joži Manoliću da je Ivo pri odlasku iz tamnice gori nego što je bio kad je u nju ušao. Preporučio je da mu se onemogući završetak studija.
TEROR NEPODOBNOSTI
Ivo je ipak nastavio studij i završio ga. U rekordnom roku položio je 8 ispita, diplomirao i kao mladi liječnik zaposlio se u Hitnoj pomoći u Zagrebu. Nakon dvije dogine rada na terenu prijavio se na natječaj za specijalizaciju iz kirurgije u Vinogradskoj bolnici. Od 17 kandidata izabran je on i još jedan kolega. Neposredno pred nastup obavijestila ga je bolnička pravna služba da je njegov izbor, na intervenciju ministra zdravstva Todora Čuruvije (kninskog Srbina) – poništen.
Čuruvija mu je kazao: „Ne možemo dozvoliti da banda napreduje, a naši ljudi zaostaju… Dok sam ja ministar, ti nećeš dobiti specijalizaciju“. Tako je i bilo. Ivo je tražio pomoć kod Bakarića, Tripala, Holjevca, ali je Čuruvija bio jači. Holjevac mu je rekao: „Doktore, smirite se. To što se događa vama u malom, je isto što se na širem planu događa svekolikom Hrvatskom narodu. Ovo je njihovo (srpsko) vrijeme“. Ivo se, prividno, primirio, ali su ga i dalje progonili, lažno optuživali, onemogućavali mu specijalizaciju. Tek kada je Čuruvija prestao biti ministar, završio je poslijediplomski studij urgentne medicine, magistrirao, specijalizirao anesteziologiju i prešao na kirurški odjel u Zajčevoj bolnici. Tu je tek bio zaštićen, poštovan i postao je primarijus. Upornost je pobijedila zloću.
Ivo se zapravo, nikada nije smirio, ni promijenio. U krugu prijatelja, hrvatskih domoljuba, potakao je i započeo s održavanjem kućnih sastanaka u povodu proslava imendana i rođendana. Pretvarali su se u povjerljive političke razgovore, rasprave, dogovore. Okupljalo se dosta ljudi, a Udba im nije ušla u trag.
DOŠLO JE I NAŠE VRIJEME
Komunizam se raspadao. Napaćeni Hrvatski narod očekivao je oslobođenje od srpskog terora. Hrvatski domoljubi su osnivali političke strane i pripremali slobodne demokratske izbore. Sa zanosom smo se angažirali u tom novom hrvatskom preporodu.
Na prvim demokratskim izborima 1990. nadmoćno je pobijedio HDZ. Konstatiran je Hrvatski državni sabor. Sabor je proglasio samostalnu i suverenu Republiku Hrvatsku. Predsjednik Republike postao je dr. Franjo Tuđman. Radost oduševljenja zahvatila je svekoliki hrvatski narod. Ali prijetila je velikosrpska agresija. Trebalo je pripremiti se za oslobodilački Domovinski rat.
Ivino dvanaestogodišnje liječničko iskustvo u Hitnoj pomoći, magisterij iz urgentne medicine, specijalizacije iz anesteziologije i reanimacije, doživljaji srbokomunističkog terora i žar Hrvatskoga domoljublja u srcu – činili su ga vrlo pogodnim za vrijeme koje je dolazilo. Uključio se u tajnu akciju osiguranja skladišta medicinskih potrepština i potrebnih lijekova.
Kao dragovoljac Domovinskog rata i koordinator saniteta MUP-a kirurško-anesteziološkim ekipama prošao je od Velebita, Korduna, Banovine do istočne Slavonije (Đakovo, Brod, Vinkovci, Donji Miholjac). Kao humanitarac preuzima ranjenike, starce, žene i djecu i konvojima ih prevozi u pozadinu na sigurno.
Još prije oslobodilačkih akcija Bljeska i Oluje, s dr. Zvonimirom Markovićem odlazi u Hrvatski ured kasnije Veleposlanstvo u Beograd, gdje se bavi humanitarnim pitanjima, ali i problemima zatočenih i nestalih hrvatskih građana u agresiji. Bili su to hrabri podvizi i učinkovito djelovanje hrvatskih domoljuba.
Nakon povratka iz Beograda Ured Predsjednika Tuđmana povjerava mu dužnost tajnika za odnose sa građanima u glavnom tajništvu HDZ-a. Vodio je i zajednicu umirovljenika HDZ-a i uveo je u Europsku seniorsku uniju.
Za svoje bogato i domoljubno životno djelo primio je mnoga priznanja i odličja. Primjerice:
– Spomenicu Domovinskog rata
– Odličje red Danice Hrvatske s likom Katarine Zrinske
– Odličje reda Stjepana Radića
– Odličje reda Hrvatskog pletera
– Odličje reda Hrvatskog trolista
– Pohvalu Predsjednika Republike Franje Tuđmana za doprinos u obrani Domovine
– Spomen medalju Vukovar
– Povelju ratne bolnice Vukovar
– Zahvalnicu Medicinskog fakulteta u Zagrebu za usavršavanje u zbrinjavanju vitalno ugroženih ranjenika
– Zahvalnicu Medicinskog fakulteta u Rijeci za sudjelovanje u ljetnoj školi ratne medicine u Rijeci
– Diplomu Hrvatskog liječničkog zbora u znak priznanja za osobit doprinos
– „Ambasador mira“ – priznanje međunarodne i međureligijske federacije za svjetski mir, u SAD-u
– Povelju medicinskog fakulteta u Zagrebu „MEDICINA“ za hrabrost, humanost i etičnost
– Veliku plaketu udruge liječnika dragovoljaca 1990 – 1991 za moralni i humani doprinos ratnom sanitetu u stvaranju samostalne Hrvatske države
– Zahvalnicu iz Vatikana za organizaciju dobrovoljne zdravstvene službe u vrijeme Marijanskog kongresa u Mariji Bistrici
– Plaketu HDZ-a u prigodi desete obljetnice za besprijekorno promicanje i dosljedno provođenje programa uspostave i obrane države Hrvatske
– Imenovanje počasnim građaninom općine Tkon na otoku Pašmanu
Ako bi sada, nakon 62 godine našega poznanstva i prijateljstva, trebao u jednu rečenicu sažeti glavne odlike prijatelja Ive, kazao bih da ga rese neizmjerna odanost, ljubav i vjernost obitelji, vjeri i Domovini, a to su uzvišeni ideali hrvatskog naroda.
Hvala ti što smo s Tobom i uz Tebe dosanjali stoljetne hrvatske snove i ostvarili samostalnu hrvatsku državu!