Kakvi su podstanari? Socijala i bahata gospoda?

Iznajmiti stan ili držati ga praznim, vječna je dilema onih s viškom stambenog prostora. Slatka briga, reklo bi se. Nije li situacija u kojoj novac samo kaplje nešto što svi sanjamo? No, davanje stana u najam nosi svoje rizike i opasnosti. 

Kada je četveročlana Ivičina obitelj kupila veći stan u Zagrebu, manji u kojem su svi dotad živjeli odlučili su zadržati za djecu. Nisu bili u dilemi – odmah će ga iznajmljivati. Računica je bila jasna: 500 eura mjesečno za iznajmljivanje dvosobnog stana gotovo pokriva ratu kredita od 550 eura.

 

Naslušali su se priča o podstanarima i odmah odlučili da će sve biti legalno, napraviti ugovore i prijaviti ih. No, nakon pet godina iznajmljivanja stana od podstanara su, tvrde, dobili PTSP!

– Sve bude u redu prvih par mjeseci, a onda u pravilu nastaju problemi. Prvo se kasni s plaćanjem najamnine, onda s režijama… U međuvremenu, kao, izgradite neke odnose, pa vam je neugodno ljude vući za rukav. A i sami ste stalno u financijskim dubiozama, pa imate razumijevanja – priča Ivica iz Zagreba.

Nakon petogodišnjeg iskustva, podstanare bi podijelio u tri grupe: izraubana socijala, poduzetnici na rubu i bahata gospoda.

– Ne znate s kim ćete gore proći. Ispočetka smo sastavljali opći ugovor o najmu koji bi kupili u Narodnim novinama, ali sada nam ugovore radi odvjetnički ured. Nabrajaju se najsitniji detalji i sve se bilježi kod primopredaje fotoaparatom i videokamerom. No, opet vam nešto promakne i nastaju problemi – kaže Ivica.

Od izraubane socijale pamti konobaricu iz jednog kafića i muža švercera, koji su ih prosincu, pred Božić, na koljenima molili da usele u tek ispražnjen stan.

– Svakome bi srce puknulo i pustili smo ih u stan bez obaveznog pologa od jedne mjesečne najamnine. Nakon par mjeseci, kada su počeli kasniti s uplatama, malo smo ih promatrali i shvatili da oni uvečer napuštaju dom i djecu, jednog dvoipolgodišnjaka i jednog jednogodišnjaka, ostavljaju same u stanu. Ona je radila, a on se skitao! Nedugo nakon toga stigao je astronomski račun za telefon. Točnije, žalili su nam se da im je isključen telefon i da ne mogu telefonirati. Provjerili smo i ustanovili da su se pozivi automatski blokrali s centrale, jer je bio premašen iznos od 3.500 kuna. Čudili su se kada smo im pokazali račun i rekli da je telefonirala, valjda, rodbina koja je bila u gostima. Kasnije smo ustanovili da su cijelu noć zvali Kunolovca – priča s gorčinom Ivica.

Dug koji su im ostavili iznosio je gotovo 10.000 kuna, što od spornog telefona, što od ostalih neplaćenih režija.

“Bahata gospoda” najgora

Poduzetnici kojima biznis baš i ne ide također su priča za sebe. U prvi mah djeluju vrlo ozbiljno i bez problema plaćaju obaveze. Međutim, vrlo brzo se shvati da su u problemima. Uplate kasne, ne javljaju se na telefon, izbjegavaju vas…

– Nisam ih mogao dobiti na telefon niti zateći doma. Jedne sam večeri do 23 sata sjedio u automobilu pred zgradom, jer su djeca bila sama u stanu… – prisjeća se Ivica.

Na jedvite je muke uspio naplatiti potraživanja.

– Gotovo sam više potrošio na mobitel i zamalo sam odustao – kaže.

No, oni koje zove bahatom gospodom čini se da su mu ostali u najgorem sjećanju. – Imaju novca, visok socijalni status i ponašaju se kao da su oni vama gazde, a ne vi njima. U prvom razgovoru, dok još nisu ni bili formalno u najmu, rekli su mi kako će promijeniti pločice na balkonima i u feng-shui stilu obojati sobe… Odmah sam vidio da će biti problema ako sve ne stavimo na papir. No i usprkos tome, uspjeli su provući neke stvari “između redova” – prisjeća se Ivica.

Na primjer, nabavili su mačke za koje nisu ni pitali.

– Sve je oko stana smrdjelo po mačjoj mokraći i susjedi su prigovarali nama, a ne njima, naravno. A kad im je jedna “mica” uginula ispod stepenica, mi smo usmrđenu lešinu morali izvlačiti van. Oni su ‘gospoda’ i njima se to očito gadi. Živjeli su dugo u inozemstvu. Pitam se da li bi im to inozemni gazda tolerirao – ljutit je Ivica.

No, najviše ga je zaboljelo to što su si ipak dali oduška u adaptaciji stana.

– Izbušili su 130 rupa po zidovima! Stotinu i trideset! Ne, nisu imali vrijedna umjetnička djela, nego slike i sličice, s ljetovanja i izleta, koještarije. A sve su htjeli zamaskirati tako što su tiple u zidu zamazali gipsom i pobijelili. Izgrebli su parkete vukući namještaj po kući. Ma, što da vam pričam – jada se on.

Na sreću, imao je dobar ugovor i dobru odvjetnicu, pa je uspio naplatiti dio učinjene štete. Zadovoljan je što su, istini za volju, račune na vrijeme i točno u dan plaćali.

Sada je u dilemi da li i dalje iznajmljivati stan, jer računa da je oko “pozitivne nule”. – Vjerojatno ćemo i dalje nastaviti nakon kraćeg predaha i uređenja nakon ovih posljednjih. Računamo da će nam stan ipak koristiti djeci jednoga dana. No, svakome bih savjetovao da ne štedi ni na papiru, ni na tinti kada sastavlja ugovor s najmoprimcima i da obavezno napravi fotografski i video zapis. Snimajte sve detalje! – odlučan je Ivica, koji tvrdi da su podstanari, u pravilu, rizična kategorija stanovništva.