Hrvatsko i svjetsko podstanarstvo usporedba i razlike

Da problem i situacija podstanara nije samo u lijepoj nošoj pokazuje i članak objavljen na stranicama Planb.hr.

Članak prenosimo u cijelosti i ovim putem želimo zahvaliti i podržati njihovo istraživanje.

Najbolje da cijelu situaciju svijetskog podstanarstva pročitate u nastavku!

Podstanarstvo ili,  kultura stanovanja. Neka među vama koji ovo čitate dignu ruku svi oni koji imaju vlastiti stan. Jedan, dva, tri, pet… pet?

Rođena sam u Zagrebu. Tu sam išla u osnovnu, srednju i na faks. Nakon faksa – posao. Kad sam se zaposlila, bilo je nekako prirodno da se odselim od roditelja (kad to već nisam morala dok sam studirala jer, eto, kao, imam sreće da sam iz Zagreba). Kako se moje jedino slobodno obiteljsko stanodavno naslijeđe nalazi na otoku, a posao sam našla u Zagrebu, ponovno je bilo nekako prirodno da – unajmim stan. Kada sam kupila prvi Plavi oglasnik, okrenula prvi broj i pogledala prvi stan – zakoračila sam u jedan potpuno novi svijet života u Hrvatskoj. Ni ovaj nije bio ništa manje jeziv, nepravedan i mračan od ostalih njegovih segmenata.

Dobro došli u svijet iznajmljivanja stanova!

U Hrvatskoj ništa nije onako kako izgleda

Prvi stan koji sam unajmila bio je ogroman i predivan. 130 m2, centar grada, tri sobe i ogromna kuhinja. Police od poda do stropa bile su ispunjene knjigama, u kutu je stajao fensi vintage televizor iz 70-ih na srebrnom stalku, a prozore su zakrivale bijele zavjese, također od poda do stropa… savršeno, stan iz moje mašte! Cijena? Prava sitnica – za ovakav stan dala bih i više od 550 eura mjesečno. Ali, naravno, kako sam kasnije i sama shvatila, samo na prvi pogled. Jer kad sam prvi put razgrnula savršene bijele zavjese da otvorim prozore, u ruci mi je ostalo poluraspadnuto drvo prozorskih okana, koje je zadnje lakiranje vidjelo vjerojatno onda kada je kupljen i televizor, a na ulicu se u tren oka stuštilo pola fasade. Hm, ouuukeeej, nema veze, to su samo prozori, mislim u sebi. Ali u ovom času čak i naivnom čitatelju postaje jasno ono za što je meni trebao još čitav niz šokova da bih shvatila kako sam za svojih 550 eura (ne zaboravimo i pričuvu od još 30!) debelo nasamarena.

Moj stan iz snova ispao je Vila Propuh, a bilo kakvo razumno i argumentirano pregovaranje s gazdom bacalo me u sve veći očaj. Vrhunac se vjerojatno dogodio u trenutku kad sam se jedno jutro probudila zbog buke u susjednoj sobi i otkrila kako čistačica (koju sam morala uzeti sa stanom o svom trošku) i tamo-neki-frajer razmiču elemente, razbijaju moje staklene svijećnjake i – liče sobu?! Gazda je, naime, naumio obavljati radove a da me prethodno o tome nije obavijestio – apsolutno nevjerojatno! Jest da mi je trebalo neko vrijeme, ali napokon sam se opametila i pokupila kofere. Naravno da je tu bilo još natezanja oko pologa, računa i nekih drugih gluposti, ali ne bih više o tome. Ovu priču želim što prije zaboraviti. Idemo dalje.

Hodam kroz smeđi hodnik. Ispred mene tip u potkošulji (na očima su mu, kako ih Jon Lajoie zove, rapist glasses) polako vuče smeđe kožne papuče po podu. Na elementima se nalazi prst debeo, čvrsto komprimiran ljepljivi sloj prljavštine. Kupaonica izgleda kao leglo štakora, a na zidu je velika neožbukana udubina sa žutim otiscima na mjestu gdje su nekoć stajale cijevi mašine za pranje veša. Kuhinja? Fujbljak. Ne bih tamo ni sjela. 450 eura. Gospodine, nisu vam sve na broju – hvala, doviđenja.

Sljedeće stanove tražila sam u pojačanom sastavu – ovaj put habitat smo unajmljivali dečko i ja. Srdačni djedica, koji je na pola dana napustio svoj vinograd kod Samobora kako bi nam došao pokazati stan, dao je sve od sebe da nam objasni što sve nudi. Vidite ovaj bračni krevet? – pokazuje on na barokno čudo s baldahinom, prekriveno crvenim plišem, u sobi koja je komotno mogla poslužiti za neku scenu iz filma “Grof Drakula u Zagorju”. Na tom krevetu spavali smo moja prva žena i ja, moja druga žena i ja, moj sin i snaha začeli su ovdje svoje prvo dijete, a u njemu je umrla i moja treća supruga – smije se djedica dobrodušno. Ili je lud, ili nema iskustva u iznajmljivanju. Ili misli da smo mi ludi. Ili nešto treće. Ili je ovo naprosto – iznajmljivanje stanova u Hrvatskoj.

Tranzicijska zemlja…

Vjerujem da biste i vi, dragi čitatelji podstanari, mogli dati svoj obol suludim pričama iz vlastitih iskustava, jer ovo nisu bili izolirani slučajevi. Nagledala sam se svega i svačega u svojoj kratkoj podstanarskoj karijeri. Plaćanje pričuve redovito se neopravdano stavlja na teret podstanara, stanovi su krcati starim poluraspadnutim namještajem koji je šteta bacit‘, pa služi svrsi, ugovora o najmu gotovo nikad nema na vidiku, a ako je i došao u obzir, s njegovim dolaskom dizala se i cijena najma – zato kaj sad moram platit porez na tebe, ne?

Na ljude koji unajmljuju stanove podsvjesno se djelomično još uvijek gleda kao na građane drugog reda, one manje bitne ili bez platežne moći – ili su to studenti, pa je za njih babin namještaj koji je prije deset godina trebao završiti na glomaznom otpadu još uvijek dobar, ili sigurno spadaju u nižu srednju klasu (a zapravo im u stvarnosti u naslijeđe nije ostavljena neka nekretnina iz “mračnog” doba komunizma) – i sad bi oni birali? E pa ne može! U ono vrijeme (kada su se ovakve predrasude i utemeljile) doduše i nije bilo baš nekog prevelikog izbora, a nije ga ni moglo biti s obzirom na to da je sve više-manje izgledalo isto – ako se stan uređivao u 70-ima mogli ste birati između čak dva uzorka pločica i Šavrićevih smeđih elemenata s tri različite mustre.

Otkako smo s početkom 90-ih zagazili u samostalnost i toliko žarko priželjkivani kapitalizam (koji je u svačijim glavama zvonko odjekivao parolom “slobode izbora”), shodno tome trebali smo okrenuti i novu stranicu na tržištu – rada, trgovanja, iznajmljivanja stanova… Ono što se na Zapadu događalo krajem 18. i početkom 19. stoljeća, polako se, sto godina kasnije, počelo zbivati i kod nas. Odjednom je sve konkurencija, nema više milosti. Naprijed idu samo najbolji. Nema društvenih stanova, nema dijeljenja viškova. Nema kolektivnih godišnjih. Nema regresa. Nema božićnica. Ali zato ima Božića! Ima 250 različitih verzija Nike tenisica, ima milijun različitih uzoraka najobičnijih kupaonskih pločica i 39 vrsta sirnog namaza. Sloboda izbora napokon je tu. Pa tako sad možemo i birati kakav ćemo stan unajmiti – sa žutim pločicama s bordurom ili crnim gresom na kupaonskom zidu.

… ili pitanje mentaliteta

No koliko se, realno, situacija u zadnjih 30-ak godina promijenila?

Iz trenutačne situacije dalo bi se zaključiti da nisu samo nekretnine jedine koje su nam ostale kao posljedica socijalističke režimske skrbi za krov nad glavom (jer malo je onih koje znam a da su stanove u kojima danas žive u svojim dvadesetima/tridesetima zaradili sami), nego je i u glavama Hrvata ostalo jako puno duhovnog socijalizma i komunizma. Govorimo li o prosječnom čovjeku, u ono vrijeme stanove su doista većinom unajmljivali građani slabijeg imovinskog statusa, dojdeki i dotepenci, ili studenti koji su iz svojih domova odlazili na studij u druge gradove, ali danas je potreba za unajmljivanjem stanova porasla i promijenila se demografija ljudi koji ih unajmljuju. Osim studenata, sada su tu i mladi zaposleni ljudi s relativno dobrim primanjima. Dugoročni plan većini njih vjerojatno i jest da kupe svoj stan, ali nekako je jednostavnije mjesečno izdvajati par stotinjaka eura znajući da u svakom času od toga možeš odustati, nego se na takav ili veći izdatak obavezati na rok od 30 godina. No osim što je većini besmisleno plaćati preskupi kvadrat katastrofalno loše novogradnje, nekima od njih Hrvatska je možda i samo privremeno boravište, pa je i to razlog zbog kojeg na sebe ne žele preuzeti takvu financijsku obavezu. Slično funkcioniraju (mladi) ljudi i u drugim zapadnim zemljama, a zbog migracije radnog stanovništva također je logičnije stan unajmiti prije nego ga kupiti – jer možda će već sutra posao dobiti u nekom drugom milijunskom gradu.

Iako smo premalena država da bismo se u tom segmentu mogli uspoređivati sa Zapadom, neki principi funkcioniranja ne ovise samo o veličini teritorija ili količini ljudi koja na njemu živi – ugovori o najmu trebali bi biti obavezna praksa, a pristojnost i briga stanodavca za svog podstanara (uz odgovarajuće uređen i namješten stan) ne bi trebali biti ništa neobično. Naše bi tržište iznajmljivanja također moglo biti razvijenije, kultiviranije i pravno uređenije, samo kada bi se svijest ljudi odmakla od socijalističkog/balkanskog mentalnog sklopa – kako što više zaraditi uz što manje ulaganja i truda.
Naše vlasti često vole isticati da je Zagreb metropola, pa sam, da ne ostane sve na pukim teoretiziranjima, zamolila svoje prijatelje koji žive (ili su živjeli) u drugim svjetskim metropolama da mi iz prve ruke kažu par riječi o situaciji koja na tom području vlada u njihovim gradovima.

Pa krenimo redom…

Vassilis (27), prijevoznički posrednik, London

Ključna stvar koju treba imati na umu kad govorimo o tržištu nekretnina u Londonu jest da je on jedinstven grad; ne samo u kontekstu Ujedinjenog Kraljevstva, nego i čitavog svijeta – ne postoji nijedno drugo mjesto poput njega.

Velika razlika između Londona i ostatka Europe je u tome što većina ljudi u Londonu živi u kućama ili vrlo velikim kućama koje su prenamijenjene u male stanove. Količina planski građenih stambenih blokova relativno je mala u usporedbi sa Zagrebom, gdje je veća “kultura stanova”, no bitno je naglasiti da gotovo svaki okrug ili područje ima određeni postotak gradskih stanova, čak i u najskupljim kvartovima. Londončani, kao i Britanci uopće, također više vole živjeti u starijim zgradama i starijim četvrtima; iz nekog razloga ne vole potpuno nove stanove. Tome svjedoči primjer četvrti Canary Wharf u jugoistočnom dijelu centralnog Londona, koji je tijekom devedesetih bio kompletno renoviran u nadi da će se u nj naseliti ljudi koji su radili u gradu, a koji vole živjeti blizu ureda u supermodernim stanovima. Međutim, to se nažalost nije dogodilo, i ova je četvrt ponekad kao grad duhova, pa stoga ima i vrlo prihvatljive stanarine.

Na području Londona vrlo su izražene dnevne migracije, što znači da mnogo ljudi (mahom srednje i više srednje klase) radije živi na selima ili na širem području grada Londona (sve izvan M25 – kružne ceste oko samoga grada), a do grada stižu na posao nadzemnim vlakom (nekima je za tu vožnju potrebno i do 2 sata). Ovdje ljudi za svoj novac dobivaju više – luksuzna vila s bazenom može se kupiti već za 600 tisuća funta, dok bi ista u predgrađima sjevernog Londona stajala oko 5 milijuna. Ne samo da je ovdje jeftinije nego u gradu, nego je i čišće, sigurnije i kvaliteta života je bolja. No i u Londonu, kao i drugdje na svijetu uostalom, prije svega se plaća – lokacija.

Tu je još jedna kulturalna razlika: ljudi se u Londonu sele mnogo češće nego u Hrvatskoj ili, recimo, Grčkoj. U našim zemljama mentalitet je takav da naslijedite obiteljski dom u kojem ste oduvijek živjeli ili da vam obitelj pomogne da kupite stan, ili naprosto živite u istoj kući čitav život. Dok je u Grčkoj normalno da djeca žive s roditeljima sve dok se ne ožene, Londončani su mnogo nezavisniji po tom pitanju i ranije napuštaju dom – odsele se iz roditeljske kuće mnogo mlađi i unajme stan.
Kada u Velikoj Britaniji i Londonu kupujete/prodajete/iznajmljujete nekretninu, najčešće ćete koristiti usluge agenta za nekretnine. Agent će zauzvrat naplatiti proviziju i uglavnom će tražiti da bude ekskluzivni agent za nekretninu u razdoblju od 4 do 8 tjedana po njezinom preuzimanju.

Između podstanara i stanodavca uvijek se potpisuje stambeni ugovor. On sadrži tjednu/mjesečnu rentu i njime je definirano trajanje najma. Ugovor se obično sklapa na 12 mjeseci, s tim da podstanar daje tromjesečnu najamninu kao polog i ima mogućnost raskida ugovora nakon 6 mjeseci, pod uvjetom da mjesec dana unaprijed obavijesti stanodavca. Ako nešto pođe po krivu (puknuta cijev i slično), onda je na stanodavcu da kvar otkloni o svom trošku i vremenu, no ako je štetu napravio podstanar, stanodavac će iznos štete na kraju oduzeti od pologa po isteku ugovora (gotovo uvijek se nešto oduzme od pologa, primjerice za ličenje zidova ili pranje tepiha, bez obzira na to koliko je podstanar bio pažljiv i uredan). Za razliku od, primjerice, grada Praga, u Londonu ne postoji diferencijalna stopa stanarine dozvoljena zakonom prema kojoj bi britanski državljani dobivali povoljnije najamnine od stranaca i obratno. Visina iznosa najma je takva kakva jest, bez obzira na to tko želi unajmiti stan.

U nekim slučajevima podstanar ima mogućnost podnajma, i to obično na način da iznajmi sobu drugoj osobi ili prijatelju, no stanodavci nisu skloni toj praksi, budući da ne znaju kome će točno podstanar iznajmiti stan. Također treba upamtiti da je stanodavac obično odgovoran za plaćanje troškova pričuve (održavanje zgrade, troškove vrtlara i čišćenje zajedničkih prostora – hodnika, parkirališta ispred zgrade, okućnice i sl.). Trenutačno su cijene nekretnina u Londonu mnogo niže nego što je to bilo prije 2-3 godine (što je bio vrh cijena do sada), no zbog smanjenja plasmana kredita banke vrlo teško daju kredit nekome tko prvi put kupuje nekretninu – sada traže 25% depozita uz hipotekarni zajam). Rezultat toga je da sve više ljudi unajmljuje stanove, pa su i rente porasle.

Ako vas detaljnije zanimaju cijene iznajmljivanja u Londonu, posjetite stranice najvećeg agenta nekretnina u zemlji – na kojima možete pretraživati London po kvartovima i vidjeti točne cijene.

Arne (27), redatelj, Berlin

Cijene unajmljivanja stanova u Berlinu različite su onoliko koliko je raznolik i sam grad. Svaka je četvrt svijet za sebe, s drugačijom arhitekturom i drugačijim socijalnim statusom. No budući da je Berlin trenutačno za mlade kreativne ljude THE place to be, na putu je da postane ono što je Pariz bio dvadesetih, London šezdesetih ili New York osamdesetih godina 20. stoljeća, što silno utječe na tržište nekretnina. Važno je napomenuti da je Berlin bio izuzetno (i još je uvijek djelomično) jeftiniji za život u usporedbi s ostatkom Njemačke.

Mislim da nije uobičajeno kupovati stan u Berlinu, posebice u usporedbi s drugim gradovima kakav je npr. Amsterdam, gdje je to normalno. Možda se to ovih dana i mijenja, ali i dalje mi se čini da kuće kupuju prvenstveno obitelji, u krugu koji obuhvaća mala sela oko Berlina, a zovemo ga gradski “Speckgürtel” (doslovno: pojas od slanine).
Stanovi u unutarnjim četvrtima vrlo su traženi, pa je teško dobiti stan a da agentu za nekretnine ne platite proviziju. Iznos te provizije veći je za 2,32 puta od iznosa najamnine (to je zakonski maksimum), što znači da ako vam najamnina za stan iznosi 300 eura (bez režija), provizija će iznositi 2,32×300, što je 696 eura. Na to još ide polog, koji obično iznosi tri mjesečne najamnine (u ovom slučaju 900 eura).

Vrlo je uobičajeno i to da podstanar sam pronalazi sljedećeg podstanara. Na taj način on ne mora obaviti ličenje i popravke kao što bi to morao napraviti u slučaju da stan vraća vlasniku, a sljedeći podstanar ne mora platiti naknadu agentu za nekretnine.
Zbog visoke potražnje podstanar će u većini slučajeva pronaći prijatelja ili prijateljevog prijatelja kao sljedećeg podstanara, ili će objaviti datum kada će se stan moći pogledati. Ova “gledanja” vrlo su bizarna. Pojavi se između 20 i 40 različitih ljudi, zapišu se na listu i podstanar može odabrati koga će preporučiti vlasniku. Stoga ljudi često podstanara obasipaju komplimentima, a nerijetko mu i nude nešto novca. Potražnja za stanovima ovdje je toliko velika da čak i stanovi koji uključuju naknadu za agenta za nekretnine vrlo često prolaze proceduru ovakvih “gledanja”.

U mom slučaju trebalo mi je 7 mjeseci da nađem stan, a onda sam se napokon uselio u stan na Kreuzbergu, gdje je prethodno živio moj prijatelj. Plaćam 325 eura na mjesec (uključujući i režije) i morao sam platiti 3 mjesečne rente kao polog. Zahvaljujući tome što sam stan našao preko prijatelja – nisam morao platiti proviziju agentu, ali preuzeo sam stan u stanju u kojem je bio, pa kada bih ga vraćao vlasniku, trebao bih obaviti ličenje i puno popravaka. Stoga ću stan naprosto osobno iznajmiti dalje kako bih to izbjegao. No budući da mi je bilo vrlo teško pronaći odgovarajući stan, nastojat ću zadržati ga što je duže moguće. Čak i ako ću ići u inozemstvo na par mjeseci, pokušat ću ga dati u podnajam. Prema ugovoru, za takvo što trebao bih pitati vlasnika, no prema zakonu imam pravo kao podstanar dati ga u podnajam ako dokažem da to moram učiniti zbog posla ili slično.

Naravno, moguće je dati stan u podnajam bez pristanka vlasnika jer su u većini slučajeva vlasnici velike kompanije, pa nema neke doista osobne veze između podstanara i vlasnika. Oni vjerojatno ne bi niti primijetili da netko drugi u stanu živi i godinu dana, ali ako se nešto dogodi – podstanar će biti odgovoran, pa nije preporučljivo učiniti takvo što.

Njemački zakon o podstanarstvu izuzetno je kompliciran i opsežan, i doista sam izgubio pregled. Ali ako kao podstanar imate nekih problema sa stanodavcem, postoji Udruga za zaštitu podstanara, koja vam je uvijek spremna dati besplatne savjete vezane uz vaš problem.

Mislim da ljudi u Berlin ne dolaze zbog posla – jer ovdje je stopa nezaposlenosti vrlo visoka. Ekonomija je još uvijek uglavnom smještena na jugu (München, Stuttgart, Frankfurt) i zapadu (Köln, Düsseldorf) ili čak u Hamburgu. Pretpostavljam da ljudi ovdje dolaze radi kreativne atmosfere. U načelu, rekao bih da Berlin nije mjesto za rad, nego za život.

Neke od najčešće korištenih online baza podataka za pronalazak stana u Berlinu pronaći ćete ovdje (većinom privatne ponude) ili ovdje (većinom agencije za nekretnine).

Hamid (29), inženjer strojarstva, New York

Mislim da ne moram posebno napominjati da najamnine u New Yorku obaraju sve rekorde. U New Yorku se također stambeni kvadrati češće unajmljuju nego kupuju. Postoje 4 modela stanovanja (ne uključujući studentski smještaj): klasično podstanarstvo, posjedovanje stana pod hipotekom, zajednički lizing i socijalni smještaj.

Većina ljudi u New Yorku spada u klasične podstanare. Cijene unajmljivanja stanova u gradu New Yorku većinom ovise o geografskoj poziciji. Što ste bliže Manhattanu, gotovo da je nemoguće naći bilo kakav stan koji bi bio jeftiniji od 1.000 dolara na mjesec, a prosječna najamnina dvosobnog stana veličine 46-74 m2 na lijepoj lokaciji na Manhattanu kreće se od 1.800 do 3.000 dolara na mjesec, pa je već i sama mogućnost da živite u New Yorku svojevrsni statusni simbol. Upoznao sam ljude koji su se doselili u New York iz drugih mjesta naprosto da iskuse kako izgleda živjeti ovdje, s jedinim ciljem – da budu u stanju platiti stanarinu. Čuo sam i horor-priče o tome da više ljudi dijeli stan od 40-ak kvadrata. Smatram da je to prilično smiješno, no stvari su takve kakve jesu…
Nije, doduše, oduvijek bilo tako. Stope kriminala drastično su pale ranom sredinom 90-ih i od tada je gentrifikacija postala vrlo snažna. Pod tim mislim na kupnju jeftinih nekretnina od strane građevinskih firmi, koje su ih potom preobrazile u nešto što je zanimljivo mladim, modernim poslovnim ljudima, nabile cijene i više od 200% i iznajmljuju ih velikom broju Njujorčana.

Ako imate sreće, možete naći stan koji vlasnik iznajmljuje izravno, bez posrednika ili agencije za nekretnine, u privatnoj kući ili u okolnim općinama/četvrtima, za razumnu cijenu. Obaveze stanodavca obično su navedene u ugovoru o najmu, koji podstanar mora obavezno potpisati prije nego što se useli, a koji ujedno definira pravila i obaveze koje dolaze s unajmljivanjem ovog stana. Obično se tu radi o restrikcijama po pitanju renovacija i odgovornosti u slučaju bilo kakve štete. Ugovor se najčešće potpisuje na rok od jedne godine, no vidio sam i kraćih, 6 mjeseci, 3 mjeseca, a ponekad čak i od mjeseca do mjeseca. Osim prve mjesečne najamnine potreban je i sigurnosni depozit u istom iznosu, koji se vraća po izlasku iz stana ako je sve u redu, ako je stan u istom stanju u kakvom je bio kada ste se uselili; u protivnom se cijena depozita umanjuje za iznos potrebnih popravaka i naknade štete.

Agenti za nekretnine su poželjni jer obično nalaze najbolje stanove, no ne i po najpovoljnijim cijenama, a njihove provizije znaju biti vrlo visoke. Zamislite da je osoba tek dobila posao u New Yorku i počinje tražiti stan, pronađe pristojan dvosobni stan preko agenta negdje u Brooklynu, prikladno smještenom u odnosu na park, podzemnu, autobus i mostove prema Manhattanu, za recimo 1.500 dolara na mjesec. To bi značilo da za useljenje treba izdvojiti tri puta toliko, dakle 4.500 dolara. To je znatno više nego što većina ljudi zaradi nakon 3 mjeseca rada i odbitaka poreza, što je potpuno neprihvatljivo. Troškovi života povećavaju se brže nego što raste inflacija. Poslodavci iznose svoje razloge zašto njihove godišnje povišice nisu u skladu s inflacijom, pa vi tako s vremenom zarađujete sve manje, a život vam postaje sve skuplji. Prosječna osoba, da bi mogla živjeti i sama se uzdržavati u gradu New Yorku, a da ne padne u ubitačne dugove, trebala bi zarađivati godišnje otprilike 55 tisuća dolara bez odbitka poreza, samo da se održi iznad vode. Zarađuje li ispod toga, vrlo će teško preživjeti.

Kupovanje stana pak nije neuobičajeno, ali je daleko rjeđe nego unajmljivanje. Daleko od Manhattana dvosobni stan platit ćete oko 250-300 tisuća dolara, dok će vas na Manhattanu takav isti stan u pristojnoj četvrti (npr. Greenwich Village) stajati dobrano iznad milijun dolara. San Francisco je usporediv s New Yorkom po pitanju cijena najamnina, premda su ondje možda nešto niže, no na većini mjesta u Sjedinjenim Državama životni troškovi vrlo su razumni. U Minneapolisu su cijene najma dvije trećine niže od onih u New Yorku.

Većina ljudi koji imaju jako lijepe stanove u samome New Yorku uglavnom su ih naslijedili od roditelja ili rođaka koji su te stanove kupili dok je New York bio rupčaga od grada – u šezdesetima, sedamdesetima i osamdesetima. Sada je on tvornica novca. Puno je posla, stopa kriminala vrlo je niska, stopa turizma i potreba za prostorom vrlo su visoke, što sve diže cijene stanarina. Posvuda se po New Yorku razvijaju stambena naselja (ne samo kraj Manhattana), što već postaje smiješno, i ako se nastavi ovim ritmom, u gradu New Yorku uopće više neće biti manjina zbog snažne gentrifikacije, tj. istiskivanja siromašnije populacije s niskim primanjima i otkupa njihovog zemljišta/stanova, koji se potom renoviraju, te s povišenim cijenama najma iznajmljuju obrazovanim mladim bijelcima. Podizati obitelj u gradu New Yorku vrlo je teško, osim ako ste ekstremno dobro “potkoženi”, imajući u vidu da je školski sistem ovdje – kao i u većini zemlje – u katastrofalnom stanju, a ugovorne (licencirane) škole znaju biti vrlo, vrlo skupe (otprilike oko 20 tisuća dolara na godinu).

Jedan od izvrsnih izvora za kojim posežu mnogi koji žele pronaći stan u New Yorku je craiglist.org.

Patrick (29), student, Zürich

U Švicarskoj je situacija dosta heterogena. Ljudi češće unajmljuju stanove u urbanim područjima (poput Züricha), a u ruralnom području uglavnom kupuju ili grade kuće. Pretpostavljam da je tako svugdje, pogotovo s obzirom na to da je cijena najma basnoslovno visoka što si bliže centru grada (posebice u Zürichu). Mislim da je velik razlog tome švicarski porezni sustav. Ako kupujete/gradite kuću, tj. ako je posjedujete, plaćate određeni postotak poreza koji bi bio ekvivalent prosječnoj najamnini. Taj postotak je uglavnom tako visok da većina ljudi čak ni u gradovima ne želi kupovati stanove. Isti je porez u skandinavskim zemljama znatno niži, i to je razlog zbog kojeg ljudi tamo često posjeduju i drugu kuću (pretežno u ruralnim predjelima), baš kao što ljudi ovdje posjeduju drugi automobil. Tamo je čak i među mladim ljudima normalno da kupuju stanove – stoga u skandinavskim zemljama ljudi investiraju u svoje domove, renoviraju ih, više ih čuvaju, proširuju, grade saune i sl., dočim ljudi ovdje nemaju poticaja da takvo što čine; to je uglavnom na vlasniku, a razlog je i za podizanje najamnine.

U načelu je stanodavac obavezan obaviti osnovne popravke i održavanje: popraviti potrgane brave, održavati električne vodove, rješavati probleme s kupaonicom, kuhinjom i zajedničkom prostorijom za pranje rublja. I to sve, naravno, ako u pitanju nije kvar koji je izazvao podstanar. No gotovo sve je podložno ugovoru sa stanodavcem: u ugovoru sve stoji, i to vrijedi. Potpisivanje ugovora posve je uobičajeno, a i to je zapravo za vašu zaštitu. Ako nemate ugovor, najmodavac vas može izbaciti iz stana u bilo kojem trenutku; u protivnom u ugovoru jasno stoji koliki je najmanji rok unutar kojeg je najmodavac dužan obavijestiti vas o otkazivanju ugovora. Podnajam je u većini slučajeva dozvoljen, međutim zakon određuje da podnajam sobe ili stana ne možete naplatiti 110 ili 120% više od onog što sami plaćate. Onih 10% većinom se odnosi na pokućstvo koje su podstanari sami unijeli u stan. I u ovom slučaju uobičajeno je potpisivanje ugovora.

U Švicarskoj je dnevna migracija potpuno uobičajena stoga što javni prijevoz to dozvoljava, vrlo je pouzdan. Mlađi ljudi češće se doseljavaju u gradove, a kasnije se sele s obiteljima u mirnija predgrađa. No Švicarska je vrlo mala zemlja, koju možete prijeći s jednog kraja na drugi u samo tri sata, tako da mi se čini da termin “migracija stanovništva” zvuči pomalo pretenciozno. U 2008. u Švicarskoj je prosječan bruto mjesečni dohodak po stanovniku iznosio 5.823 švicarska franka, a prosječna najamnina za dvosobni stan u urbanom području 868 švicarskih franaka.

Luka (28), redatelj i dramaturg, Prag

Mogu govoriti samo o iskustvu traženja, nalaženja i rentanja stana iz perspektive stranca u Pragu.
Troje cimera (iz tri grada – Berlina, Istanbula i Pariza) i ja rentali smo veliki stan (oko 120 kvadrata) u samom centru Praga. Stan smo našli preko jednog od nekoliko siteova na engleskom, prilagođenima za strance (konkretno prague.tv). Većina ili dobar dio stanova koji su okej – idu preko agencija, kojima se ta usluga, naravno, mora platiti. Dvije stanarine kao polog i prva stanarina odmah – standardna su praksa.

Naši stanodavci bili su Talijani kojima je to bio obiteljski biznis, i posebni su po mnogočemu. Svi smo potpisali iznimno detaljan ugovor u kojem je bila predviđena svaka moguća situacija (otkazivanje, razbijanje, neplaćanje računa, buka…) i pripadajuće kazne. Nakon toga inventar svega u stanu (doslovno: 5 šalica – različite boje, 10 žlica, lampa – stolna, i sl.) sa cijenama. Ali to nije sve. Nakon što su nam ruke već bile umorne od potpisivanja, izvadili su (ne zezam se) 25 velikoformatnih fotografija stana te smo svi morali svaku potpisati. Kada smo se iseljavali, morali smo “rekonstruirati” stan po navedenim fotkama.

S Talijanima smo u godinu dana imali manje problema nego što smo očekivali. Nisu nas izbacili iz stana nakon tuluma sa 100+ ljudi; samo su na nas malo vikali na talijanskom.

Mi smo redovito plaćali režije i stanarinu. Nakon par mjeseci kupili su nam novu veš-mašinu – bolju i veću. Nekako smo preživjeli finalnu inspekciju pred iseljavanje te su nam minimalno odbili od depozita. Uzimam u obzir da su imali jako loša iskustva s prijašnjim stanarima i da su se htjeli maksimalno osigurati.

Zanimljivost: tražili su da računi dolaze na nekog od nas, a nisu dopuštali da se itko od nas službeno prijavi na toj adresi.
Jedna od glavnih caka je rentanje na minimalno godinu dana, ali kako u Pragu ima mnogo stranaca, uvijek se negdje traže cimeri.

(Petra Belc / Plan B 29)

Još jednom zahvale autorici na istraživanju i ovako dobrom članku, orginal članka možete pročitati na stranici Planb.hr