Najbolja hr glumica (još uvijek sam podstanar)

Nakon odigrane glavne uloge u filmu “Konjanik” Branka Ivande, 29-godišnja glumica Zrinka Cvitešić tada je postala jedna od najtraženijih glumica u Hrvatskoj.

Dvije godine kasnije, 2005. godine, proslavila se ulogom u filmu “Što je muškarac bez brkova”, za koju je dobila nagradu na Sarajevo film festivalu i Zlatnu arenu na Pulskom filmskom festivalu. Zrinka Cvitešić do danas je odigrala još mnoge druge kazališne i filmske uloge. Još veću medijsku popularnost stekla je u showu “Ples sa zvijezdama” u čijoj je prvoj sezoni odnijela pobjedu s plesnim partnerom Nicolasom Qesnoitom

Zrinki je važnija kvaliteta uloge od zaradeIako je njen glumački talent i snažan karakter neosporan, medije je više zanimao njen privatan život, o kojem se u zadnje vrijeme dosta “nagađa”. Razlog tome je, kako je sama rekla u razgovoru za Extru, što nikad nije javno pričala o svome privatnom životu. Niti o jednoj svojoj ljubavnoj vezi nije se izjašnjavala u svojim intervjuima, tako niti o zadnjoj, navodnoj aferi s glazbenikom Hrvojem Rupčićem. Zrinka Cvitešić rođena je 18. srpnja 1979. godine u Karlovcu, gdje je završila jezičnu gimnaziju i srednju glazbenu školu. Diplomirala je na akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu 2002. godine.

Od 2005. godine članica je Drame hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. U zadnjih godinu dana imala je nekoliko kazališnih i filmskih uloga, među kojima je i ona glavna u filmu “Bella Biondina” u režiji Danijela Marušića, omnibusu “Gameover, kratkim pričama o Zagrebu”, “Libertango” i drugi. Glavna uloga u nedavno snimljenom filmu “Na putu” sarajevske redateljice Jasmile Žbanić i kazališna uloga u predstavi “Zečja rupa” redatelja Marka Torjanca, uloge su koje su joj, kako kaže, donijele neki novi glumački proces. Pomogle su joj i u njenoj osobnom sazrijevanju.

EXTRA: Nedavno mi je jedna hrvatska glumica u kontekstu razgovora rekla kako ste vi i Leona Paraminski jedine hrvatske glumice koje ste već desetak godina u kontinuitetu prisutne u domaćoj kinematografiji. Što mislite zašto ste i danas još uvijek traženo i svježe glumačko lice za većinu filmskih režisera?
– Ne bih se složila s tim. Nemoguće je pričati o hrvatskom filmu a izostaviti imena poput Marije Škaričić, Nine Violić, Olge Pakalović, Darije Lorenci, Jadranke Đokić ili Nataše Janjić. A i snimiti jedan film svake tri ili četiri godine je žalostan kontinuitet. No, za to sam, što se mene osobno tiče, ja sama kriva, jer sam puno toga i odbila. Vodim se time kako nije važno koliko nego kako. Često to i nije najpametnije jer, eto, još uvijek živim u iznajmljenom stanu, ali ne mogu protiv sebe.
EXTRA: U istoj mjeri vole vas i kazališni redatelji. Nedavno ste premijerno igrali u predstavi “Zečja rupa” kazališta “Planet art”. Rekli ste da vam je to bila najteža i najljepša kazališna uloga?
– Neki moj novi, a možda i prvi pravi razvojni proces u glumačkom smislu započeo je prošle godine u rujnu s početkom rada na filmu s Jasmilom Žbanić. Ona me je gurnula tamo gdje me nitko nikada do tada nije. I mislim da mi je pomogla da završim i neko svoje osobno sazrijevanje. Marko Torjanac, direktor “Planet arta” i redatelj predstave, nastavio je tamo gdje je ona stala kad se film završio. Mislim da bez Jasmile ne bih bila spremna za ovakvu ulogu kakva je ova u “Zečjoj rupi”, a bez Marka i velike pomoći Slavice Knežević ne bih napravila najbolju ulogu u svom dosadašnjem kazališnom životu. Mislim da nije teško naći u Hrvatskoj velike glumce, ali mislim da je malo teže naći istovremeno i velike ljude, ljude bez ega, ljubomore, zavisti, nestrpljenja, ljude koji uvijek imaju otvoreno srce i vole pomagati jedan drugome. Marko je to na ovoj predstavi našao. I iako se radilo o najtežem tekstu koji sam do sada imala u rukama, i iako se radilo o nedostatku iskustva kako je to biti majka, zbog Slavice Knežević, Filipa Juričića, Maje Posavec i Filipa Križana najteži je tekst postao najljepši, a predstava ono najvažnije u tjednu, nešto do čega se broje dani. Mogu slobodno reći da sam ulogom Lune u filmu Jasmile Zbanić i ulogom Becce u “Zečjoj rupi” postala glumica. A ovakve uloge kakve su napisane u “Zečjoj rupi”, od kojih i mi glumci i publika postajemo bolji ljudi, razlog su zašto smo mi glumci i postali glumci.