Traženje pristojnog stana u Zagrebu

Prijateljica, inače puna energije i optimizma, posljednjih dana nema više osmjeh na licu. Pokušava pronaći garsonijeru ili jednosobni u zoni tramvaja i naziva, obilazi adrese iz raznih oglasnika.

Nevjerojatno je što sve ljudi iznajmljuju, od deset koliko sam vidjela devet je stanova bilo zapušteno, prljavo, tobože namješteno, a sve nekakav otpad koji kao da su skupili sa smetlišta. Cijena – 250 eura! Ma dala bih i 300 samo da se unutra može stanovat.

Ni onaj jedan, koliko-toliko pogodan za život, nije još useljiv. Kada su dali oglas vlasnici nisu računali da će nekome u stanu trebati i instalacije pa se posao njihovog postavljanja upravo dovršava.

A tko će useliti u onih devet stanova? Vjerojatno studenti, već za mjesec ili dva. Bit će sretni što su pronašli smještaj u zoni tramvaja, brže će stići do fakulteta, studentskog centra, do svojih večernjih destinacija. Visku cijenu podijelit će s još nekim pokušavajući se od grinja i eventualne zaraze zaštiti čišćenjem onoga što se počistiti može i što vlasnici dopuštaju da se počisti s obzirom da često nisu ni svjesni kako je njihovom namještaju odavno prošao rok trajanja. Iznajmljivače nitko ne nadzire, nema ni sanitarne inspekcije koja bi ih natjerala da prljavu i zapuštenu starudiju očiste ili bace zbog zdravlja podstanara koji će tu stanovati.

I dok tako slušam zgode o potrazi za stanom pridružuje nam se kolegica koja je prije nekoliko dana stigla iz Amsterdama na godišnji u Hrvatsku. Ondje živi u unajmljenom stanu koji privatno vlasništvo, ali najamninu i uvjete stanovanja nadziru gradske vlasti.

– Najam dvosobnog stana plaćam oko 250 eura. Bilo bi 400 da je vlasnik reagirao na moja prijavljivanja nekih kvarova, ali kako je to propustio učiniti općina je snizila stanarinu,- priča dok je gledamo s nevjericom.

Eto, za 250 eura mogu se naći pristojni stanovi, ali prije u Amsterdamu nego u Zagrebu.