Iznamljujem garažu dobra nema puno vlage!

Dakle, nazvala ja jedan broj koji je obećavao stanarinu od samo 500 kuna i to za jednu osobu i posve odvojen ulaz od njihove kuće!! Mislim, bila sam oduševljena i odlučila se pogrebati za to…

Samo kaj nisam znala da je mene ogrebao mačak u vreći. Dakle, došla ja nekak mukotrpno do ulice u kojoj se “stan” nalazio.

Prvo sam vidjela da se radi o kući katnici, pa sam pomislila da je možda riječ o potkrovlju, budući da su stepenice išle od njihovog ulaza, sve do potkrovlja.

Hm, mojoj sreći nije bilo kraja. Dok nisam vidjela The Masters. Prvo me vidio deda i odmjerio od glave do pete. Tek onda me preko one stvari pozdravio, a onda pozvao da uđem. U podrum.

Pozvao me u podrum! Progutah knedlu i okrenuh se oko sebe, da vidim je li tko na ulici primjetio da ulazim, ako se slučajno živa ne izvučem. Deda me tjerao da se ježim. No, kako je vani lijevala kiša, odlučila sam progutati tu knedlu koja me gušila i ući.

Prvo me zaskočio njihov Peugeot. Ogroman auto. Ne zamjerite što ne znam marku. Žensko sam. Dakle, ja tako unutra, a ono nasred prostorije (podruma)- njihov auto. – Znaš, ja ti ovdje držim i auto, inače je ovo bila garaža i tu preko je moja radiona, ali to je zaključano,više ne radim ništa.

Ye,right… Tko zna kaj grebe unutra kad žena ne gleda. Tada smo ušli u kuhinju, malu prostoriju gdje se čovjek treba sagnuti da bi ušao i cijelo vrijeme biti sagnut, jer je užasno niska. Kao da sam u kućici za lutke. Uglavnom, bilo je tako zagušljivo i prevruće, a unutra za stolom su sjedili njegova žena i dovukli su čak i kćer.

Svi su me cijelo vrijeme odmjeravali i ispitivali. Naglasili su kako ne žele tulume… Onak, hello, gdje da tulumarim? Eventualno čajanke za patuljke dolaze u obzir.. Onda je deda rekao kako nemam frižider, pa da si ga moram ili kupiti ili si donijeti svoj, kao i televizor, jer oni ne daju svoje stvari svakome na uporabu.

Naglasili su i kako grijanja preko zime imaju preko 1000 kn, pa trebaju nekog tko bi to s njima podijelio. Ja sam ih samo pogledala i izjavila kako ne mislim plaću dati za grijanje, jer me ionako neće biti u stanu, s obzirom da sam zaposlena. A kada i bude u stanu, pokrit ću s dekom i to je to. Onda su krenule priče o njihovom lošem zdravlju, reumi i sli. na što sam samo okrenula očima i pregrizla jezik.

Njihova kćer je izjavila da bi mi trebali pokazati spavaću. Stari se ustao, opet smo iz te sobice izašli do njihovog auta i prešli par koraka do idućih vrata,gdje je bila spavaća. 2 kreveta,jedan ormar. Nema prozora.

NEMA PROZORA….Mislila sam da ću se srušiti. Ključ na vratima ne postoji,ako ga želim, neka ga izradim. Smrzla sam se. Nisam baš bila luda za tim da mi kopaju po stvarima dok me nema,a ne daj Bože da mi on zaviruje u ormar s donjim rubljem.

FUUUUUJJJJJ!Rekao je da ne smijem pomicati ništa i da vješanje fotografija ne dolazi u obzier.Upitala sam imam li kupaonu ili ću se prati u sudoperu u kuhinji/dnevnoj sobi/blagovaonici.

Na to je rekao posprdno da naravno da ne i da će mi sada pokazati kupaonu. Ovo je bio jackpot. Kupaona se,naime,nalazi na drugoj stranii podruma, što znači da moram zaobići onaj ogromni Peugeot i tek onda se mogu uvući u malu prostorijicu od 1 kvadratnog metra,koja nosi ime kupaona.

U lijevom ćošku je tuš, ravno ispred umivaonik i desno minijaturna školjka. hahaha, nasmijala sam se sama sebi. Jednostavno nisam mogla vjerovati. Već sam zamišljala kako ujutro tapkam po golom betonu na -15 stupnjeva i pretrčavam samo u pidžami u špajza-kupaonu i još mi on uleti u podrum i vidi me takvu golu…fuuuuj!!!

A da ne spominjem buđenje u 7 ujutro, kada mi nedjeljom, upali mašinu od svoje bijesne makine, tik do uha.

Kada smo se vratili u kuhinju/dnevnu sobu/blagovaonicu- babe su me još malo odmjeravale, a on je rekao kako se nada da nisam alkićka, da nemam problema s drogom i da ako ne budem plaćala redovito, letim van bez pardona.

Jer, kako će inače platiti onu drugu polovicu režija?? Pobjegla sam glavom bez obzira i kažem vam- izbjegavajte podstanarstvo kod starijih ljudi, pogotovo u zimskom razdoblju i njihove podrume. Ne znam koliko će za vas ovo biti horror story,ali mene je itekako zdrmalo.

Za priču zahvaljujemo Marijani Emily Bajza i Brijačima koji se neumorno bore za prava podstanara=jadnika u Hrvatskoj!